ULAZAK U SVIJET RUKOMETA odnosno svoje prve rukometne korake napravila sam s 9 godina u osnovnoj školi. Tada mi je trener prenio ono najvažnije u tom periodu, a to je ljubav prema rukometu, koja me sve do današnjeg dana nikad nije napustila. Iz tog perioda pamtim žestoke okršaje sa susjednim školama koji su nama bili najvažniji događaji godine.

PRVI USPJEH datira iz 1992. godine kada sam se priključila ženskom rukometnom klubu Rudar i s generacijom 77 osvojila županijsko juniorsko prvenstvo, te smo se po prvi put plasirali na državnu završnicu. Zatim 1994. godine plasirali smo se i na završnicu kadetskog prvenstva Hrvatske u Đurđevcu i na kraju osvojili 4. mjesto. Sjećam se ponosa i sreće kad smo igrali polufinale, bio je to moj prvi veći uspjeh. Već sljedeće godine opet smo se plasirale na državno kadetsko prvenstvo koje se igralo u Labinu, i pred domaćom publikom osvojile smo 4 mjesto. Nakon toga dvije godine za redom, 1996. i 1997. osvojili smo 3. mjesto na državnom juniorskom prvenstvu Hrvatske.

KARIJERA je bila zaista bogata na što mogu biti ponosna. U mlađim danima državna prvenstva otvorila su mi vrata i postajem članica mlađe kadetske, zatim kadetske i juniorske reprezentacije Hrvatske. Nastupila sam za juniorsku reprezentaciju Hrvatske (77. godište) u Danskoj na kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. 1998. godine nastupila sam na Europskom juniorskom prvenstvu (79. godište) u Bratislavi, te sam iste godine proglašena i najboljom sportašicom Grada Labina, što je za mene bila velika čast. Što se tiče klupske karijere, 1999. godine sa svojom seniorskom ekipom borile smo se za ulazak u 1. ligu, a glavni konkurent nam je bila ekipa Arene iz Pule. Bio je to jedan od najvažnijih dana u mojoj karijeri, ali na žalost izgubili smo i 1. liga je za nas ostala samo san.

Te sam godine odlučila zajedno sa svojom suigračicom Vedranom odigrati 1. ligu ali u Trešnjevci iz Zagreba gdje sam i upisala Ekonomski fakultet. Tamo sam provela lijepih 4 godine, od 1999. do 2003. i u tom periodu bili smo na raznim turnirima u Njemačkoj, Sloveniji, Bosni… Jedne sezone bile smo 3. u 1. HRL što je veliki uspjeh. Nažalost zbog ozljede ramena i operacije prestajem na kratko s treniranjem, te sam se upravo zbog ozljede vratila u Labin i na kratko prekinula karijeru. Nakon oporavka nisam se više željela vratiti u Trešnjevku, već sam se zaposlila i vratila u matični klub, gdje sam i završila karijeru 2008. godine.

TRENERSKI POSAO sam započela 2011. godine na nagovor profesora Arapovića. Tada sam počela trenirati djecu u uzrastu od 1. do 4. razreda, odnosno školu rukometa i selekciju mini rukometa. Shvatila sam da bi voljela svoju ljubav prema  rukometu prenijeti i na djecu. Godine provedene u mini rukometu nikad neću zaboraviti, odlazili smo na razne turnire po Istri I obavezno na državna prvenstva mini rukometa u Karlovcu. S generacijom 2003. osvojili smo 3. mjesto u državi. Zatim 2017. godine na turniru u Kašteliru osvojila sam zlato s 2009. godištem, te sam na moje iznenađenje proglašena za najboljeg trenera turnira. Meni osobno je to puno značilo jer mi je dalo poticaj za još bolji i predaniji rad sa svojim igračicama. 2019. godine završila sam program osposobljavanja za poslove trenera rukometa, dobila B licencu, te i službeno postala trener rukometa.

Za mene rukomet nije samo sport, već način života i željela bi svojim malim rukometašicama prenijeti tu strast za loptom, nadmetanjem i stvaranjem doživotnih prijateljstva i ako u tome uspijem meni će to kao treneru biti dovoljno. I za kraj  jedna velika zahvala svim trenerima koji su me trenirali, mentorirali i prenijeli nesebično sve svoje znanje i  ljubav prema rukometu. Veliko im hvala na tome.