ULAZAK U SVIJET RUKOMETA, odnosno moj rukometni životopis kreće 1995. godine kada sam napravio prve rukometne (tro)korake s trenerom Benazićem u OŠ Ivo Lola Ribar. Unatoč tome što sam bio premlad da bi mogao nastupati u natjecateljskim ekipama, gospodin Benazić mi je dopustio treniranje, no upozorio me da ću morati trenirati s 2 do 3 godine starijim dečkima. U tom periodu, rukomet je bio „in“ i odustajanje nije bila opcija, te tako je sve krenulo. Nakon 3 godine treniranja, došla je i prva utakmica. Tada je na scenu polako ulazio mini rukomet. Prvu utakmicu sam odigrao na turniru mini rukometa u Umagu, te u istom danu doživio i prvi poraz i prvu pobjedu. Prve suze i prva medalja (ona za sudjelovanje). Tu se rodila ljubav koja traje do dan danas.

PRVI USPJEH uslijedio je vrlo brzo. U narednim godinama formirala se i moja generacija 86/87 s kojom sam prošao najljepši period moje rukometne „karijere“. Osim što smo u svim kategorijama bili županijski prvaci, bili smo i državni prvaci osnovnih škola, te 4 godine poslije, tijekom srednjoškolskog obrazovanja, u istoj godini smo osvojili treće mjesto u klupskom natjecanju i prvenstvu srednjih škola. Iste godine uslijedio je i poziv u Istarsku rukometnu selekciju.

KARIJERA u seniorskom rukometu započela je u 3. razredu srednje škole kada sam se kao kadet priključio seniorskoj momčadi tada Mladog Rudara. Kasnije, u studentskim danima, nastupao sam i za Fakultet ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“ iz Pule na državnom natjecanju u Splitu, te paralelno igrao i za seniorsku momčad Rudara čiji sam bio kapetan. Bilo je tu ponuda i drugih klubova ali Rudar je ipak ostao jedini klub za koji sam igrao i nije mi žao.

TRENERSKI POSAO započeo je 2012. godine. Tada se prvi put susrećem s ulogom trenera i  preuzimam generaciju u mini rukometu. Ta uloga je trajala kratko, svega 2 godine jer sam 2014. godine završio s aktivnim igranjem rukometa zbog odlaska u inozemstvo. Nakon povratka, 2018. godine upisao sam trenersku školu koju sam uspješno pohađao, te završio 2019. godine. Paralelno s pohađanjem trenerske škole preuzeo sam vođenje ekipe u uzrastu dječaka. Ovim putem bi se želio zahvaliti svim svojim rukometnim trenerima, onima u klubu i onima u selekcijama i raznim kampovima, te svim bivšim suigračima koji mi nikada nisu bili konkurencija, već prijatelji koji su uvelike utjecali na mene i moj pogled na sam rukomet. S većinom njih sam i danas okružen, neki su mi postali trenerski kolege, neki su i dio moje obitelji u privatnom životu, te mislim da je to najveće bogatstvo koje mi je rukomet dao.